azki pasulj

azki pasulj
Makrobiotika ishrana se zasniva na prirodnim namirnicama kao i njihovom što je moguće prirodnijem pripremanju…

Celovite žitarice

Celovite žitarice čine 50% standardne makrobiotičke ishrane, što znači da su zastupljene u svakom obroku tokom dana. Žitarice sadrže idealan odnos belančevina i ugljenih hidrata, kompleks B vitamina, kao i vlakna i balastne sastojke neophodne za varenje.
Od svih žitarica, najviše se upotebljava integralni (smeđi) pirinač, koji se najlakše vari i najlakše se kombinuje sa drugim namirnicama. Iza njega slede ječam, proso, ovas, raž, pšenica, kukuruz i heljda.

Povrće

Povrće bi trebalo da čini 30% makrobiotika ishrane. Ono sadrži složene ugljene hidrate, vlakna, minerale i vitamine, a prema mnogim istraživanjima sprečava stvaranje degenerativnih bolesti.
Povrće se obično deli u tri grupe:

Korenasto povrće – raste ispod zemlje, ima jaču energiju od drugog povrća, dobro deluje na creva, srce, pluća i sistem za cirkulaciju. Tu spadaju: šargarepa, peršun, paštrnak, čičak, rotkva, crvena rotkva, bela i žuta repa, cvekla, đumbir itd.

Glavičasto povrće – raste na zemlji ih blizu zemlje. Posebno dobro deluje na središnji deo tela: želudac, slezinu i gušteraču. U ovu grupu spadaju: luk, kupus, karfiol, brokule, kelj, prokelj, mlada boranija, grašak, bundeva, tikva, krastavac, tikvice, beli luk i pečurke.

Zeleno lisnato povrće
– raste iznad zemlje, smiruje misli, podstiče mentalne procese i opušta. Posebno blagotvorno deluje na jetru i žučnu kesu, i u nekim slučajevima na bubrege, mokraćnu bešiku i reproduktivne organe. Za razliku od glavičastog i korenastog povrća, teže se kombinuje sa drugim namirnicama, pa se najčešće kuva samo ili kao dodatak jelu pred sam kraj. Lišće peršuna, šargarepe, dajkona, kelerabe, rotkve, repe, crvene rotkvice, zatim vlasac, maslačak, sremuš, kineski kupus, mladi luk i praziluk ubrajaju se u ovu grupu.

Mahunarke

U makrobiotičkoj ishrani, mahunarke su zastupljene 10% u dnevnim obrocima. Najznačajniji su izvor belančevina.
Najčešće se koriste: sočivo, naut, različite vrste pasulja, žuta i crna soja, azuki pasulj.
Posebno dobro deluju na bubrege, jačaju ih i pomažu izbacivanju otrova iz tela mokrenjem.
Takodje pomažu i kod oboljenja reproduktivnih organa (naročito azuki).
Osim navedenih mahunarki, postoje i proizvodi kao što su: tofu (sir od soje), tempeh (fermentisani parčići od soje) i nato (takode jedna vrsta fermentisane soje), koji su izuzetno bogati belančevinama i mineralima.
Lako su svarljivi i jednostavni za pripremu.

Alge

U makrobiotičkoj ishrani, alge se jedu u veoma malim količinama -oko 5% svakodnevne ishrane. Alge čiste organizam i poboljšavaju kvalitet krvi. Najčešće se upotrebljavaju: vakame, kombu i arame alga i generalno pravilo je da ih treba koristiti naizmenično (menjati).

Riba i plodovi mora
Riba i plodovi mora nisu neophodna hrana u makrobiotičkom načinu ishrane. O tome možete sami da odlučite, na osnovu stanja vašeg organizma ili da se posavetujete sa nekim makrobiotičkim instruktorom.

Začini
Začini koji se dodaju prilikom kuvanja od velike su važnosti za kvalitet ishrane.

Voće i deserti
U makrobiotičkoj ishrani, voće i deserti nisu zastupljeni toliko kao u klasičnoj ishrani. Prvo, zato što žitarice, mahunarke i povrće već sadrže složene šećere, koji su zdraviji od prostih šećera. Drugo, voće i deserti smatraju se dodacima zbog ukusa i raznolikosti. Malu količinu svežeg voća mogu da jedu osobe boljeg zdravlja, ali se preporučuje da to bude voće iz umerenog klimatskog pojasa kao što su: jabuke, kruške, šljive, breskve, kajsije, jagode, maline, kupine, borovnice, ribizle, dunje, lubenice, dinje, grožđe i sl.

Semenke i orašasti plodovi
Najčešće dostupni orašasti plodovi su bademi, orasi i lešnici. Uz kvalitetna nezasićena ulja, ti plodovi su bogati vitaminima i belančevinama. Mogu da se jedu kao grickalice ili užina između obroka, ah se obavezno prže, jer su tako svarljiviji.

So
Najbolje je koristiti prirodnu belu morsku nerafinisanu so. U malim količinama dodaje se prilikom kuvanja žitarica, povrća, supa, pa čak i desertima, jer izvlači na površinu sladak ukus.
U makrobiotici se za soljenje često koristi gomašio – morska so pomešana sa prženim susamom, istucana u avanu. Gomašio se naročito koristi za soljenje žitarica.

Začini od soje soju i tamari
Postoje dve osnovne vrste začina od soje: soju, koji nastaje fermentacijom soje i pšenice, i tamari, koji nastaje pri fermentaciji misa. Tamari je gušći i jačeg ukusa i nešto skuplji. U svakodnevnom kuvanju mogu da se koriste oba začina.

Miso
Miso je pasta koja se dobija fermentacijom soje i neke od žitarica, a sadrži vrlo kvalitetne enzime koji čiste organizam, jačaju varenje i poboljšavaju kvalitet krvi.

Napici
Od čajeva se najviše preporučuju čajevi banča i kukica. Banča se sastoji od listića, a kukica od grančica čaja. Za razliku od ostalih čajeva, koji izazivaju kiselu reakciju u organizmu, banča i kukica stvaraju baznu reakciju i blagotvorno deluju na organizam. Sadrže minerale kao što su kalcijum i gvožde.
Čajevi od žitarica osvežavaju, a bogati su kompleksom B vitamina. Mogu da se piju svakog dana. Kafa od žitarica (npr. Inka) može da se pije svakog dana i odlična je zamena za crnu kafu, naročito u procesu odvikavanja.

Male količine nerafinisanih ulja, kao što su: suncokretovo, kukuruzno, maslinovo i susamovo, koriste se pri kuvanju. Susamovo ulje se smatra najkvalitetnijim, jer je postojano na visokim temperaturama za razliku od ostalih ulja, pa se najčešće koristi.

Sirće
U makrobiotičkoj ishrani se pre svega preporučuju umeboši i pirinčano sirce. Za razliku od drugih vrsta sirćeta, blago deluju na organizam, ne ometaju varenje i ukusni su.

Ostalo
Umeboši šljiva je vrsta kajsije koja se kiseli posebnim postupkom. Jača varenje, dezinfikuje organizam, smiruje upalne procese i menja kvalitet krvi iz kisele u baznu, pa se u malim količinama može dodavati kaši od žitarica ili supi.
Đumbir ima ljutkast ukus i čest je začin jelima od mahunarki, šupama, povrću, algama. Podstiče cirkulaciju, jača želudac i deluje kao prirodni antiseptik.
Gustini kao što su prah kuzu i aru dodaju se na kraju kuvanja ih se primenjuju kao lekovita sredstva.